POLITIKA
AŠIKOVANJE - Sandžak poslijednjih mjeseci prolazi kroz vrlo turbulentni period. Svakako najznačajniji događaj bila je pobjeda Bošnjačke kulturne zajednice koju je predvodio muftija Zukorlić i poraz dvojice sandžačkih političara koji su obilježili politički život Sandžaka u poslijednje dvije decenije. Upravo su Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin bojili na različite načine sandžačku politiku u ove dvije decenije. Uglavnom će se svi složiti da je njihova zajednička karakteristika sukob, koji je nerijetko prijetio da preraste u bratoubilački konflit i izdaja nacionalnih interesa sandžačkih Bošnjaka. Na koncu ova dvojica suprostavljenih političara, završila su u foteljama srpske vlade.
Valjda zbog gustine događaja proteklih mjeseci, malo je ko obratio pažnju na „historijski“ momenat, odnosno pomirenje između Ljajića i Ugljanina.
Ovaj ljubavni čin se desio uz provodadžisanje Tadića, srpskog predsjednika. Mladenci su s početka prvo onako stidljivo ašikovali, da bi prilikom posjete Redžepa Erdogana Novom Pazaru, pali jedan drugome na grudi izdajničke.
Iole upućeni u sandžačka dešavanja, znali su da će se pomirenje desiti onog momenta kada se pojavi treća opcija. Neki su bili mišljenja da su sve svađe i sukobi Ugljanina i Ljajića bila predstava izrežirana u Beogradu kako bi zamaglili prave probleme i pitanja Sandžaka i Bošnjaka.
Za dvadeset godina bavljenja politikom i predstavljanja Bošnjaka, ovaj dvojac je uništio svaki segment sandžačkog društva. Danas se , kako kažu, zalažu za ekonomiju, razvoj Sandžaka, dok je u isto vrijeme sandžačka pristolnica grad nezaposlenih i gladnih, a sandžačke džade najgore u Evropi.
I dok se ljube Ugljanin i Ljajić, Sandžak propada.
Međutim, politički savez ova dva političara nakon 20 godina svađe, čini se biće alarahmetile za obojicu. Sandžak se rashavrzao. Danas kao nikada prije je jasno ko su mu politički prijatelji, ko dušmani, a ko izdajnici.
KRIZA IDENTITETA - Iz reda bošnjačkog naroda mogu se povremeno čuti glasovi kako danas Zukorlić ima retoriku kao Ugljanin devedesetih godina, kako je to greška koju iznova kao narod pravimo i tome slično. Sa mog aspekta, koji svakako ne mora biti ispravan, jedini ispravni politički period Ugljanina je bio upravo taj, devedesetih godina, kada je bio uz svoj narod, dakle, dok nije pobjegao za Tursku. Tako čitam lični stav uvažene gospođe ili gospođice Ćorović u srbijanskom nedjeljniku „Vreme“ koja muftijinu retoriku naziva zapaljivom, koja poredi Ugljaninovo i Zukorlićevo djelovanje i koja, nebilokazano, ima krizu nacionalnog identiteta. Pokušavam da svoje mišljenje i običnog sandžačkog Bošnjaka uklopim u ove građanske poglede gospodje/djice Ćorović, ali mi nikako ne ide. Sve mi to niti smrdi, niti miriše. A nismo ti mi Sandžaklije takvi, jok Bogami Aida.
"Kolumna je objavljena u sarajevskom magazinu SAFF, prenosimo je uz odobrenje autora"
.JPG)
